Epit (mitologija)
Epit (starogrčki: Αἵπυτος) ime je nekoliko ličnosti u grčkoj mitologiji.
Elatov sin
Epit, sin Elatov, bio je jedan od mitskih kraljeva Arkadije[1] i prvobitno je vladao Fezanom na reci Alfeju u Arkadiji. Kad je umro Klitor, sin Azanov, koji nije imao dece, Epit ga je nasledio i zavladao Arkadijom, čiji je jedan deo po njemu nazvan Epitidom.[2] Prema predanju, Epit je umro od ujeda otrovne zmije na planini Sepiji kad je krenuo u lov.[3] Njegov je grob pokazivan na Sepiji još u doba Pausanije (2. vek), koji ga je želeo videti, "jer i Homer[4] u svojim stihovima o Arkađanima spominje Elatov nadgrobni spomenik", ali je zaključio da se radi o "maloj gomili zemlje omeđenoj kružnim kamenim opsegom".[5]
Kresfontov sin
Epit, najmlađi sin Kresfonta, heraklidskog kralja Mesenije, i Merope, kćerke arkadskog kralja Kipsela. Kipsel i njegovi drugi sinovi izgubili su život u jednoj pobuni i preživeo je samo Epit, koji je odrastao u kući svog dede Kipsela. Na Kresfontovom prestolu u međuvremenu se nalazio heraklid Polifont, koji je prisilio i Meropu da se uda za njega.[6] Kad je Epit odrastao, uz pomoć svog svekra, Holeje, vratio se u svoje kraljevstvo, kaznio očeve ubice i Polifonta kaznio smrću. Imao je sina Glauka. Po Epitu su se kasnije mesenski kraljevi zvali Epitidima umesto opšteg naziva Heraklida.[7][8]
Hipotojev sin
Epit, sin Hipotojev, bio je kralj Arkadije. Bio je pradeda prvog Epita i vladao je u doba kad je Orest, po savetu proročišta, otišao iz Mikene i nastanio se u Arkadiji. U Mantineji je postojalo svetilište u koje nijednom smrtniku nije bio dopušten ulazak. Epit se na taj sveti običaj nije obazirao i prešao je prag, ali je odmah oslepeo i uskoro potom umro. Nasledio ga je njegov sin Kipsel.[9]
Reference
- ↑ Pindar, Olimpijske ode, VI, 54.
- ↑ Pausanija, Opis Helade, VIII, 4, 4.
- ↑ Pausanija, Opis Helade, VIII, 4, 7; VIII, 16, 2.
- ↑ Homer, Ilijada, II, 604.
- ↑ Pausanija, Opis Helade, VIII, 16, 3.
- ↑ Pseudo-Apolodor, Biblioteka, II, 8, 5.
- ↑ Pausanija, Opis Helade, IV, 3, 3– 4; VIII, 5, 5.
- ↑ Higin, Fabulae, 137; 184.
- ↑ Pausanija, Opis Helade, VIII, 5, 3.
Literatura
- Schmitz, Leonhard (1867), „Aepytus (1)”, Smith, William, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, Boston
- Schmitz, Leonhard (1867), „Aepytus (2)”, Smith, William, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, Boston
- Schmitz, Leonhard (1867), „Aepytus (3)”, Smith, William, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, Boston