Milan Kundera
Milan Kundera (Brno, 1.4. 1929. – Pariz, 11.7. 2023.), češko-francuski književnik.
Život
Milan Kundera se rodio u obitelji srednje klase. Njegov otac, Ludvík Kundera (1891.-1971.), svojedobno učenik skladatelja Leoša Janáčeka bio je češki muzikolog i pijanist, a bio je i na čelu Janáčekove Muzičke akademije u Brnu (1948-1961). Milan je naučio svirati klavir od oca i kasnije je otišao na studij muzikologije i kompozicije. Muzikološki utjecaji i referencije brojni su u njegovom književnom opusu.
Kundera je, također, u Pragu studirao književnost i estetiku, no nakon dva semestra prešao je na prašku filmsku akademiju, gdje je slušao predavanja iz režije i scenaristike. Nakon što je godine 1952. diplomirao, ondje je počeo predavati svjetsku književnost.
Kundera je pripadao generaciji mladih Čeha koji su stekli malo ili nimalo iskustva s predratnom demokratskom Čehoslovačkom Republikom. Na njihovu su ideologiju znatno utjecala iskustva Drugog svjetskog rata i njemačke okupacije; tako, godine 1948., Kundera se - još mladić - pridružio vladajućoj Čehoslovačkoj komunističkoj partiji. Godine 1950. on i još jedan češki pisac, Jan Trefulka, bili su isključeni iz partije zbog «antipartijske djelatnosti». Obojica su književno obradila taj incident: Kunderu je on nadahnuo za glavnu temu romana Šala (1967).
Kundera je ponovo primljen u Komunističku partiju godine 1956., da bi naposljetku po drugi put iz nje bio isključen godine 1970. Zajedno s drugim češkim umjetnicima i književnicima - poput Václava Havela - i Kundera se angažirao u Praškom proljeću (1968), kratkom razdoblju reformističkog optimizma koje je ugušila sovjetska invazija Čehoslovačke u kolovozu iste godine.
Kundera je i nadalje ostao angažiran u reformi češkog komunizma i oštro je javno, u tisku, polemizirao s Havelom, govoreći da bi svatko trebao ostati staložen, jer «nikoga još ne zatvaraju zbog mišljenja», a «značaj Praške jeseni mogao bi u konačnici biti veći od značaja Praškog proljeća». No na kraju je Kundera napustio svoje refromističke snove i odselio se u Francusku godine 1975. Francuski je građanin od 1981.
Djela
Kundera je počeo objavljivati 1953. godine. Pisao je i na češkom i na francuskom jeziku. Zadnje je romane napisao na francuskom.
Popis djela prevedenih na hrvatski
Romani i pripovijetke
- Šala (Žert) (1967)
- Smiješne ljubavi (Směšné lásky) (1968)
- Život je drugdje (Život je jinde) (1969)
- Oproštajni valcer (Valčík na rozloučenou) (1976)
- Knjiga smijeha i zaborava (Kniha smíchu a zapomnění) (1979)
- Nepodnošljiva lakoća postojanja (Nesnesitelná lehkost bytí) (1984)
- Besmrtnost (Nesmrtelnost) (1990)
- Polaganost (La Lenteur) (1993)
- Identitet (L'Identité) (1998)
- Neznanje (L'Ignorance) (2000)
Eseji
- Umjetnost romana (L'art du Roman) (1985)
- Iznevjerene oporuke (Les testaments trahis) (1992)
- Zavjesa (Le Rideau) (2005)
Drama
- Jacques i njegov gospodar (Jakub a jeho pán) (1975)
Eksterni linkovi
- (fr) Incipiti nekih Kunderinih djela
- (fr) Zbirka citata iz Kunderinih djela
- (en) Intervju Philipa Rotha s Kunderom (1980)
- (en) Intervju Arhivirano 2020-02-04 na Wayback Machine-u Olge Carlisle s Kunderom (1985)
- (en) Intervju Arhivirano 2001-01-26 na Wayback Machine-u Lois Oppenheim s Kunderom (1989)
- (fr) Ocjenski rad na temu Kundere i kiča
- (en) Kundera i muzika (Tekla Babyak)
- (en) Topos bazena kod Kundere (2007)
- (en) Recenzija romana Nepodnošljiva lakoća postojanja Arhivirano 2013-11-05 na Wayback Machine-u (Bob Corbett, 2001)
- ((fr)) O romanu Identitet Arhivirano 2012-11-11 na Wayback Machine-u (autor članka Yannick Rolandeau, 2001)
- ((fr)) Kritička bibliografija Arhivirano 2012-07-25 na Wayback Machine-u o Kunderi
- Stránka venovaná spisovateľovi Milanu Kunderovi
- p
- r
- u
- Zbigniew Herbert (1965)
- W. H. Auden (1966)
- Vasko Popa (1967)
- Václav Havel (1968)
- nije dodijeljena (1969)
- Eugène Ionesco (1970)
- Peter Huchel (1971)
- Sławomir Mrożek (1972)
- Harold Pinter (1973)
- Sándor Weöres (1974)
- Miroslav Krleža (1975)
- Italo Calvino (1976)
- Pavel Kohout (1977)
- Simone de Beauvoir (1978)
- Fulvio Tomizza (1979)
- Sarah Kirsch (1980)
- Doris Lessing (1981)
- Tadeusz Różewicz (1982)
- Friedrich Dürrenmatt (1983)
- Christa Wolf (1984)
- Stanisław Lem (1985)
- Giorgio Manganelli (1986)
- Milan Kundera (1987)
- Andrzej Szczypiorski (1988)
- Marguerite Duras (1989)
- Helmut Heißenbüttel (1990)
- Péter Nádas (1991)
- Salman Rushdie (1992)
- Čingiz Ajtmatov (1993)
- Inger Christensen (1994)
- Aleksandar Tišma (1995)
- Jürg Laederach (1996)
- Antonio Tabucchi (1997)
- Dubravka Ugrešić (1998)
- Péter Esterházy (1999)
- António Lobo Antunes (2000)
- Umberto Eco (2001)
- Christoph Hein (2002)
- Cees Nooteboom (2003)
- Julian Barnes (2004)
- Claudio Magris (2005)
- Jorge Semprún (2006)
- A. L. Kennedy (2007)
- Ágota Kristóf (2008)
- Per Olov Enquist (2009)
- Paul Nizon (2010)
- Javier Marías (2011)
- Patrick Modiano (2012)
- John Banville (2013)
- Ljudmila Ulickaja (2014)
- Mircea Cărtărescu (2015)
- Andrzej Stasiuk (2016)
- Karl Ove Knausgård (2017)
- Zadie Smith (2018)
- Michel Houellebecq (2019)
- Drago Jančar (2020)
- László Krasznahorkai (2021)
- Ali Smith (2022)