Obične golupke

Obične golupke
Obična golupka lebdi kraj cvijeta
Status zaštite

Status zaštite: Niska zabrinutost (IUCN 3.1)

Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Koljeno: Arthropoda
Razred: Insekti
Red: Lepidoptera
Podred: Sphingidae
Porodica: Macroglossum
Rod: M. stellatarum
Dvojni naziv
Macroglossum stellatarum
(Linnaeus, 1758)
Rasprostranjenost običnih golupki: plava boja je ljetna nastamba, a žuta samo zimska

Obične golupke (Macroglossum stellatarum), poznate i kao kolibri leptir, vrsta su ljiljaka. Zbog svojeg dugog jezika uz pomoć kojeg se hrani nektarom cvijeća, i brzog titranja krila koje proizvode zvuk zujanja, ovaj leptir se katkad zbog sličnosti zabunom smatra kolibrijem. Sličnost sa tom pticom znanstvenici navode kao primjer konvergentne evolucije. Obične golupke žive u umjerenim krajevima Europe, središnje Azije i sjeverne Afrike, a tijekom ljeti šire prebivalište prema sjeveru Europe, sve do Skandinavskih zemalja i Islanda, a dolaskom hladnijih razdoblja odlaze prema jugu. Postoji malo istraživanja o prosječnom životnom vijeku ovog kukca, ali prema raspoloživim istraživanjima, odrasla jedinka živi između četiri i šest mjeseci.

Obične golupke lete tijekom dana, pogotovo tijekom vedrih dana, ali također i tijekom večeri. Neki primjerci lete i tijekom kiše, što je neobično za noćne leptire. Pri tome vrlo brzo titraju krilima, između 70 i 90 puta u sekundi. Prema istraživanjima, ima dobar vid uz pomoć kojeg raspoznaje jarke boje, a najviše ju privlači plava. Oblijeće cvijeće u potrazi za nektarom, te time i oprašuje cvjetni prah. Razmnožava se dva do tri puta godišnje tako što liježe zelena jaja iz kojih se izlegu zelene gusjenice nakon 6 do 8 dana. Ženka liježe i do 200 jaja, svako na različitoj biljci. Gusjenica sazrijeva u odraslu jedinku nakon mjesec dana, te doseže veličinu od 40-45 milimetara. Ovi leptiri su aktivni i po visokim temperaturama od 45 stupnjeva Celzijevih, a tijekom zime se skriva u kamenju ili rupama drveća kako bi prezimio do proljeća.

Rasprostranjenost

Obične golupke žive na području Europe, središnje Azije i dijelom sjeverne Afrike. Južna granica ovog leptira su sjeverna Afrika, Bliski istok, Pakistan, južna granica Kine i Japan na istoku. Sjeverna granica rasprostranjenosti ovog leptira nisu jasno utvrđene, ali se ugrubo kreću od sjeverne Francuske, preko Alpa, Turske, južnog dijela Kazahstana i sjeverne granice Kine.[1] Granice su rastezljive, pošto se ovaj leptir u zadnje vrijeme zbog sve toplijih klimatskih prilika širi prema sjeveru sve do Rusije, gdje u nekim toplijim područjima može preživjeti zimu.

Uz mrtvačku glavu, obične golupke su jedini primjerak ljiljaka na Azorima, gdje su europske kontinentalne vrste vrlo rijetke zbog velike udaljenosti.[1]

Ovaj leptir prebiva na različitim nadmorskim visinama, od razine mora do podalpskih vegetacijskih područja, tj. do visine od 1.500 metara. Gusjenice pak žive na nižim predjelima, najviše do 1.000 metara.

Migracije

Obične golupke su leptiri koji migriraju tijekom promjene godišnjih doba. Tijekom ljetnih mjeseci, kada su temperature visoke, javljaju se i po Ujedinjenom Kraljevstvu, Islandu i dijelovima Rusije (na istoku čak i do Sahalina). U Hrvatskoj i na području bivše Jugoslavije, ovaj leptir je relativno česta pojava tijekom proljeća i ljeta. Tijekom zime, ovaj kukac odlazi na južnija i toplija područja, tako da ga se tada može naći i u Gambiji, Indiji i Vijetnamu.[2]

Ovaj leptir pri tome prelazi velike udaljenosti te može prijeći i do 3.000 kilometara u manje od 14 dana. Njegova brzina je i do 80 km/sat.[3] To ga čini jednim od najbržih poznatih leptira na svijetu.[4] U središnjoj Europi, obične golupke se mogu uočiti najčešće krajem lipnja, sredinom srpnja i krajem kolovoza i rujna. Tom prilikom se miješaju generacije koje su se izlegle na jugu sa onima na sjeveru. Tijekom zime, većina običnih golupki odleti na jug, no dio ih i prezimi u zaštićenim dijelovima, kao što su staro drveće, kamenje, rupe ili povremeno i kuće.

Ovaj kukac se može uočiti u parkovima, vrtovima, selima i gradovima, gdje god nalazi cvijeće. Izbjegava jedino guste šume.

Izgled i anatomija

Odrasle jedinke

Glava obične golupke
Gusjenica obične golupke

Obične golupke dosežu u zapadnim dijelovima staništa raspon krila od 36 do 50 milimetara, a težinu od oko 0,3 grama do najviše 6 grama.[5] U istočnim teritorijima znaju doseći veću veličinu: raspon krila na tim područjima je između 40 i 76 milimetara. Promjer tijela im je oko 4,5 centimetara.[3] Tijelo im je prekriveno dlakama koje na prednjem dijelu imaju otprilike istu sivo-smeđu boju kao i prednje strane krila. Tek na stražnjoj strani repa leptira počinje tamnija, crna boja. Na tom dijelu tijela nalazi se rep koji je zapravo produžetak ljuske uz pomoć koje obične golupke izvrsno navigiraju ispred cvijetova. Sa donje strane tijela nalaze se svjetlije dlake koje se razlikuju od tamnog pigmenta leđa. Donji dio tijela i glava su sivkaste boje.

Obične golupke imaju sivkasta stražnja krila koja su povezana sa glavnim, prednjim krilima. Dok ovaj leptir miruje i ne leti, vidljiva su samo glavna krila, dok su stražnja krila skrivena. Povez ova dva krila nalazi se otprilike na trećini raspona kukca. Gledano sa unutarnje strane, stražnja krila su narančaste boje, sa crnim bojama oko ruba. Dno stražnjih krila je žućkaste boje. Gledano sa gornje strane, krila su sivkasto-smeđe boje, slično kao i leđa leptira. Kod običnih golupki se vrlo rijetko javljaju veće varijacije tamnijih ili svjetlijih boja. Ispod trupa ima šest nogu.[6]

Kao i skoro svi ljiljci, i obične golupke imaju jezik uz pomoć kojeg se hrane nektarom cvijeta. Njihov jezik je dužine između 22 i 28 milimetara,[7] tj. gotovo dvije trećine ukupnog tijela. Njemu duguje i svoje grčko ime: "macro" znači "veliki" a "glossum" jezik.[8] Dva ticala su ravnomjerne građe i raspoređena na glavi, tipična za tu vrstu leptira. Oči su svijetle, ali imaju tamno središte i katkad također tamnija područja. Tamno središte daje dojam velike zjenice. Za razliku od ostalih leptira, golupke imaju superpozicijske oči koje su iznimno asferične te sadrže velike gradijente rezolucije i osjetljivosti. Iako su te značajke poznate za apozicijske oči (u danjih kukaca), prije se smatralo da nisu moguća za superpozicijske oči (u kukaca sumraka i rakova) zbog principa slike nerazdvojnog od ovog dizajna.[9] Fotoreceptori superpozicijskih očiju golupki su organizirane tako da tvore mjesne oštre zone, od kojih je jedna frontalna a druga daje poboljšanu rezolucije slike na ekvatoru oka. [9]

Ovaj leptir je vrlo sličan ptici kolibri pošto oboje brzo mašu krilima i lete oko cvijeta od kojeg se hrane. Neki navode ovaj gotovo identičan razvoj dvije različite vrste kao primjer konvergentne evolucije.[10] Vrlo je vjerojatno da su se golupke razvile od noćnih predaka, moljaca, te im je stoga miris vrlo bitan za traženje hrane.[11] Ipak, za razliku od kolibrija, obične golupke kasno ustaju jer čekaju dok sunce ne zagrije površinu tla.[12]

Gusjenice

Gusjenice su dužine od 45 do 50 milimetara te imaju različite boje. Većinom su zelene, ali postoje i smeđe boje, crvene ili ljubičaste. Glava je iste boje kao i ostatak tijela. Trup je prekriven žuto-bijelim točkama. Sa strane tijela im se nalaze dvije pruge: jedna bijela otprilike sa središta tijela i jedna žuta malo niže, ispod smeđih stigmi. Gornja bijela pruga završava na repu gusjenice, koja je karakteristična za obične golupke. Rep je isprva ljubičast, a kasnije plavkast, ima žuto-narančast vrh te lagane tamne točke. Noge gusjenice su smeđe.

Slične vrste leptira su vrbolikin ljiljak (Proserpinus proserpina)[13] i hrvatska golupka (Hemaris croatica).[14]

Životni ciklus i ponašanje

Obične golupke su, netipično za ljiljke, aktivni danju. Povremeno lete i tijekom večeri i noću, a dokumentirano je i da lete tijekom oblačnih dana, pri blagoj kiši[15] i temperaturama od najmanje 10 °C. Pri hladnoći vibriraju kako bi zadržali toplinu, i za razliku od drugih ljiljaka, sa zatvorenim krilima. Tijekom tih razdoblja koriste izvore toplina: primjerice, skupljaju sunčevu energiju na obasjanom kamenju. Tijekom vrlo toplih dana, izabiru mirovati prilikom podneva i lete ujutro ili navečer. Ovi leptiri su aktivni i po visokim temperaturama do 45 stupnjeva Celzijevih.[16] Rijetka su vrsta leptira koji znaju letjeti i unatrag.

Ovi leptiri se katkad okupljaju navečer kako bi zajedno spavali. Tom prilikom traže uglavnom vertikalne, od sunca obasjane površine kamenja ili slično. Ova okupljanja se koriste i za odabir partnera. Istraživanja ukazuju na dobro pamćenje običnih golupki: dan za danom se vraćaju na točne lokacije izvora nektara, a znaju cijeli život ostati vjerni mjestu gdje prenoće.

U laboratorijskim uvjetima, golupke su imale životni vijek od četiri mjeseca.[17] Ipak, prema jednom drugom istraživanju, odrasle jedinke znale su doseći starost i do šest mjeseci.[18]

Prehrana

Obične golupke se hrane nekatarom cvijeća. Slično kao i kolibri, oblijeću cvijet te upijaju nektar uz pomoć svojeg dugog jezika, da bi zatim otišli na drugi cvijet. Zbog odličnih letačkih sposobnosti, u stanju su brzo prilagoditi se njihanju cvijeća prilikom vjetra. Prilikom uzimanja nektara, ovi leptiri tako i oprašuju cvijeće.[19] S. C. Willemstein navodi kako je barem jedan cvijet, montpellierski klinček (Dianthus monspessulanus), ovisan o običnim golupkama jer su oni bili jedini zabilježeni posjetitelji tog cvijeta.[7] Ovi leptiri su sposobni putovati na velike udaljenosti i preći stotine, pa i tisuće kilometara.[20]

Obične golupke nisu izbirljive i lete oko nekoliko različitih vrsta cvijeća. Ipak, draže im je cvijeće sa puno nektara, dugim i uskim oblikom latice jer tu ima manje konkurencije od drugih kukaca koji se hrane nektarom. Prema laboratorijskim istraživanjima, obične golupke najviše vole plavo, ljubičasto i žuto cvijeće.[21] Ipak, sposobni su učiti koje cvijeće ima dovoljno nektara, te time stječu iskustvo pri potrazi za hranom. Prilikom jednog laboratorijskog istraživanja, gladnim golupkama su ponuđena dva žuta i dva plava papirnata cvijeta, ali samo su žuti imali nektar. Isprva su ovi leptiri instinktivno išli na plave cvijetove i ignorirali žute. Ipak, kada su im ponuđeni nektari i u plavim cvijetovima, to je motiviralo 95% pokusnih primjeraka da i isprobaju žute cvijetove. Prilikom ponavljanja pokusa, 80% golupki je sada tražilo isključivo žute cvijetove, jer su naučili da tamo ima najviše nektara.[22] Prema tim istraživanjima, golupke su po sposobnosti učenja superiorne drugim leptirima, ali inferiorne pčelama. Almut Kelber navodi da je razlog njihovom učenju veliko putovanje po kontinentu i različitim klimatskim predjelima, zbog čega su se morali navikavati na različite vrste cvijetova.[22]

Prema jednom istraživanju, obične golupke imaju dobar vid jer su u dobro osvijetljenom laboratoriju mogli pronaći i raspoznati cvijet samo na temelju vizualnih natuknica, ali je poznato da se oslanjaju i na miris cvijeća jer su aktivni i navečer uzduž mediteranske obale Europe.[23]

Golupka se hrani nektarom cvijeta

Kako bi održale letenje, Obične golupke mašu krilima brzinom od otprilike 70-80 Hz-a. Njihov let je jedan od energetski najzahtjevnijih lokomotornih aktivnosti u svijetu životinja, zbog čega održavaju metaboličke vrijednosti koje su čak i do 100 puta više od običnih vrijednosti metabolizma u mirovanju pri sobnoj temperaturi.[24] Ovaj leptir posjeti između 100 i 500 cvijetova svakog dana tako što brzo leti i oblijeće od jednog do drugog. Ipak, Pfaff navodi kako mogu obići i do 1.500 cvijetova dnevno.[18] Uz pomoć dugog jezika, hrani se nektarom. Prema istraživanjima, obične golupke prosječno konzumiraju količinu šećera koja odgovara između 20 i 50% njihove ukupne težine.[24] Prosječno troši oko 0,6 grama nektara po satu prilikom letenja.[3] Najteži primjerci, koji dosežu 6 grama težine, zahtijevaju 6 miligrama šećera svake minute, što bi bio ekvivalent da osoba od 57 kilograma težine konzumira 57 grama šećera svake minute.[19] Sveukupno, ovaj leptir može konzumirati i do 211 μl nektara dnevno.[25]

Obične golupke privlači svjetlo valne duljine u rasponu od 440 nm (između plavog i ljubičastog), dok je svjetlo u rasponu od 540 nm (žuto) manje privlačno. To je genetski uvjetovano.[21] Prema istraživanjima, imaju tri receptora boje, uz pomoć koje vide isti spektar boja kao i ljudi. To je dokazano samo kod rijetkih leptira.[26]

Uz boju, i veličina cvijeta igra ulogu prilikom potražnje ovog kukca. Latice promjera 30 milimetara, iako se takve naklonosti mijenjaju prilikom stjecanja iskustva. Općenito golupke oblijeću cvijeće veličine između 3 i 50 milimetara.[21]

Ženka liježe jaja samo tamo gdje ima i dovoljno cvijeća sa nektarom i biljaka kojima se hrane gusjenice. Ovo je neophodno jer ženke liježu jaja kroz dugo razdoblje, pa im je stoga potreban i nektar. Idealna mjesta su sunčane livade ili granice šuma. Gusjenice se hrane livadnom broćikom.[27] Ličinke jedu i ivanjsko cvijeće, broćike, lazarkinju i priljepaču. Na jugu Europe jedu broć i broćike.[1]

Odrasle jedinke najviše vole sljedeće cvijetove:

Razmnožavanje

Kukuljica obične golupke

Potraga za partnerom počinje često prilikom zajedničkih lokacija za spavanje, dakle kod kamenja i raznih pukotina u drveću. Mužjaci oblijeću ova područja dok ne naiđu na ženku koja je spremna za parenje. Ženka luči feromone,[28][29] što se može primjetiti kod proširenih feromonskih žlijezda na stražnjem dijelu tijela. Kada su mužjak i ženka sretnu, lete živahno jedno oko drugog. Parenje se odvija u mirovanju i traje manje od jednog sata, u iznimnim slučajevima najviše dva sata. Pri tom su im tijela okrenuta u obrnutim položajima i spojeni spolnim organima na stražnjem dijelu. Prilikom uznemiravanja, mogu zajedno odletjeti bez da se odvoje.

Ženke nakon toga odlaze u potragu za nektarom, te tek kasnije liježu jaja. To se odvija uglavnom kasnog popodneva. Pri tom traže sunčana mjesta na kojima ostavljaju po jedno jaje na jedan pupoljak biljke.[30] Jaja se stavljaju na mladim biljkama koje još nisu procvale. Ženke mogu izleći i do 200 jaja, koja izlaze iz stražnjeg dijela ženke. Ovaj leptir se zna pariti dva do tri puta godišnje.[15]

Razvoj

Jaja su okrugla, promjera između 0,84 i 0,95 mm te su svjetlo zelene boje. Podsjećaju na pupoljke biljke na kojoj se nalaze. Nakon 6 do 8 dana izlegu se ličinke koje su isprva veličine od dva do tri milimetara te su lagano prozirne i žućkaste boje. Odmah počnu jesti, isprva prikriveno, a potom otvoreno na vrhu biljke. Jedu i tijekom dana i tijekom noći. Tu se javlja prvo presvlačenje te se razvijaju u gusjenice.[31]

Prema nekim istraživanjima, ove gusjenice na nekim područjima Europe mogu prezimiti. Gusjenice se razvijaju početkom ljetnih mjeseci. Nakon 20 dana, gusjenice izrastu te su spremne za metarmofozu. Vise na biljci kao kukuljica veličine 3 do 3,5 cm i ima sivo-smeđu boju. U tom stadiju, već je vidljiv jezik i oči budućeg leptira. Mirovanje kukuljice traje otprilike tri tjedna. Tada se razvija u odraslog leptira i kreće u potragu za cvijećem.[32]

Status zaštite

IUCN nije pravio evaluaciju ugroženosti obične golupke na svojoj crvenoj listi.[15] Pigneys Wood navodi kako je smanjen rizik ugroženosti golupki.[33]

Predatori

Pojedine predatorske ose (Amblyoppa fuscipennis, Ischnus migrator, Cotesia glomeratus) i muhe gusjeničarke (Exorista larvarum, Oswaldia spectabilis) napadaju ličinke i gusjenice običnih golupki.[1] Ose umeću svoje ličinke u ličinke golupki, koje ih onda unište iznutra. Na istočnim teritorijima, nisu poznate specijalizirane predatorske vrste koje napadaju ovog leptira, izuzev standardnih kao što su primjerice pauci.

Imenovanje

Obične golupke je prvi put spomenuo Carl Linnaeus 1758. u desetom izdanju svojeg djela Systema Naturae[32] gdje je skovao naziv Sphinx stellatarum za njih:

S.[phinx] abdomine barbato lateribus albo nigroque variis, alis posticis ferrugineis … Habitat in Galio, Rubia.

– Linnaeus, Systema Naturae, ed. X. str. 493

[34]

Naziv Stellatarum potječe od cvijeta Stellatae, sinonim za broćiku, jer se njom hrane ličinke golupka.

Giovanni Antonio Scopoli nazvao je tog leptira 1777. Macroglossum. Sadrži otprilike 80-ak vrsta rasprostranjenih po umjerenim i toplijim predjelima.[35]

  • Obična golupka leti oko cvijeta
    Obična golupka leti oko cvijeta
  • Leptir prilikom mirovanja
    Leptir prilikom mirovanja
  • Životni ciklus obične golupke
    Životni ciklus obične golupke
  • Jaje na biljci
    Jaje na biljci

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Tripod
  2. ↑ Linnaeus 1758
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 Agon Schwerte
  4. ↑ Amiens Fauna and Flora
  5. ↑ Heinrich 1993, str. 17
  6. ↑ Mayntz
  7. ↑ 7,0 7,1 Willemstein 1987, str. 258
  8. ↑ Entomologie Stuttgart
  9. ↑ 9,0 9,1 Warrant, Bartsch & Nther 1999
  10. ↑ Oderberg 2005, str. 214
  11. ↑ Balkenius & Kelber 2006, str. 350
  12. ↑ Kress 2007, str. 34
  13. ↑ UK moths
  14. ↑ Entomologia Croatica 2011.
  15. ↑ 15,0 15,1 15,2 Encyclopedia of Life
  16. ↑ Herrera 1992
  17. ↑ Gray 1996, str. 1130
  18. ↑ 18,0 18,1 Farina, Varju & Zhou 1993, str. 239–247
  19. ↑ 19,0 19,1 Berenbaum 1993, str. 162
  20. ↑ Cook 1985, str. 195
  21. ↑ 21,0 21,1 21,2 Kelber 1997, str. 829
  22. ↑ 22,0 22,1 Kelber 1996, str. 1127–1131
  23. ↑ Boggs, Watt & Ehrlich 2003, str. 63
  24. ↑ 24,0 24,1 Josens & Farina 2001, str. 661–665
  25. ↑ Sprayberry & Daniel 2006, str. 44
  26. ↑ Kelber 1999, str. 535–541
  27. ↑ Kelber 2005
  28. ↑ Farina & Josens 1994, str. 131–133
  29. ↑ Raguso, LeClere & Schlumpberger 2005
  30. ↑ Erhardt 1988, str. 351–356
  31. ↑ Pittaway 1993, str. 22
  32. ↑ 32,0 32,1 Pittaway 1993, str. 133
  33. ↑ Wood 2013, str. 30
  34. ↑ Fabricius 1781, str. 154
  35. ↑ Kitching & Cadiou 2000, str. 154

Literatura

Knjige
  • Berenbaum, May (1993). Ninety-nine More Maggots, Mites, and Munchers. Urbana: University of Illinois Press. ISBN 9780252020162. OCLC 26851428. 
  • Boggs, Carol L.; Watt, Ward B.; Ehrlich, Paul R. (2003). Butterflies: Ecology and Evolution Taking Flight. Chicago: University of Chicago Press. ISBN 9780226063171. OCLC 50694850. 
  • Cook, Laurence Martin (1985). Case Studies in Population Biology. Manchester: Manchester University Press. ISBN 9780719017407. OCLC 11235998. 
  • Fabricius, Johann Christian (1781). Species insectorum: Exhibentes Differentias Specificas, Synonyma Avctorvm, Loca Natalia, Metamorphosin Adiectis Observationibvs, Descriptionibvs, Opseg 2. impensis C.E. Bohnii. OCLC 748456223. 
  • Gray, James (1996). Journal of Experimental Biology - Opseg 199, Izdanje 5. University Press. 
  • Heinrich, Bernd (1993). The Hot-blooded Insects: Strategies and Mechanisms of Thermoregulation. Cambridge: Harvard University Press. ISBN 9780674408388. OCLC 25675305. 
  • Kitching, Ian J.; Cadiou, Jean-Marie (2000). Hawkmoths of the World. An Annotated and Illustrated Revisionary Checklist (Lepidoptera: Sphingidae). New York, London: Cornell University Press. ISBN 9780801437342. OCLC 42786336. 
  • Kress, Stephen W. (2007). Hummingbird Gardens: Turning Your Yard Into Hummingbird Heaven. Brooklyn: Brooklyn Botanic Garden. ISBN 9781889538334. OCLC 44117419. 
  • Oderberg, David S. (2005). Real Essentialism: Routledge Studies in Contemporary Philosophy. Routledge. ISBN 9780203356753. OCLC 85898989. 
  • Pittaway, A. R. (1993). The hawkmoths of the western Palaearctic. London, Colechester: Harley Books in association with the Natural History Museum, London. ISBN 9780946589210. OCLC 28504805. 
  • Willemstein, S.C. (1987). An Evolutionary Basis for Pollination Ecology - Opseg 10. Leiden: Brill Archive. ISBN 9789004084575. OCLC 15792180. 
Znanstveni radovi i žurnali
  • Balkenius, Anna; Kelber, Almut (2006). „Colour preferences influences odour learning in the hawkmoth, Macroglossum stellatarum”. Naturwissenschaften 93 (5). DOI:10.1007/s00114-006-0099-9. ISSN 0028-1042. PMID 16518640. 
  • Erhardt, Andreas (1988). „Pollination and Reproduction in Dianthus Silvester Wulf”. Springer Berlin Heidelberg. DOI:10.1007/978-3-642-73271-3_56. ISBN 978-3-642-73273-7. 
  • Farina, W. M.; Varju, D.; Zhou, Y. (1993). „The regulation of distance to dummy flowers during hovering flight in the hawk moth Macroglossum stellatarum”. Journal of Comparative Physiology (Tübingen) 174 (2). ISSN 0340-7594. 
  • Farina, W. M.; Josens, R.B. (1994). „Food source profitability modulates compensatory responses to a visual stimulus in the hawk mothMacroglossum stellatarum”. Naturwissenschaften 81 (3). DOI:10.1007/BF01131769. ISSN 1432-1904. 
  • Herrera, Carlos M. (1992). „Activity pattern and thermal biology of a day-flying hawkmoth (Macroglossum stellatarum) under Mediterranean summer conditions”. Ecological Entomology 17 (1). DOI:10.1111/j.1365-2311. 
  • Josens, Roxana B.; Farina, Walter M. (2001). „Nectar feeding by the howering hawk moth Macroglossum stellatarum: intake rates as a function og viscosity and concentration of sucrose solutions”. Journal of Comparative Physiology A (Tübingen) 187 (8). DOI:10.007/s00359-001-0238-x. PMID 11763964. 
  • Kelber, Almut (1996). „Colour learning in the hawkmoth Macroglossum stellatarum”. The Journal of Experimental Biology 199. PMID 9318956. 
  • Kelber, Almut (1997). „Innate preferences for flower features in the hawkmoth Macroglossum stellatarum”. The Journal of Experimental Biology (Tübingen) 200. PMID 9318606. 
  • Kelber, Almut (1999). „Trichromatic colour vision in the hummingbird hawkmoth, Macroglossum stellatarum L.”. Journal of Comparative Physiology A: Neuroethology, Sensory, Neural, and Behavioral Physiology 184 (5). DOI:10.1007/s003590050353. ISSN 1432-1351. 
  • Kelber, Almut (2005). „Alternative use of chromatic and achromatic cues in a hawkmoth”. The Royal Society 272 (1577). DOI:10.1098/rspb.2005.3207. PMC 1559944. PMID 16191627. 
  • Raguso, Robert A.; LeClere, Andrea R.; Schlumpberger, Boris O. (2005). „Sensory Flexibility in Hawkmoth Foraging Behavior: Lessons from Manduca sexta and Other Species”. Chemical Senses 30 (1). DOI:10.1093/chemse/bjh231. ISSN 1464-3553. PMID 15738165. 
  • Sprayberry, Jordanna D. H.; Daniel, Thomas L. (2006). „Flower tracking in hawkmoths: behavior and energetics”. The Journal of Experimental Biology 210 (1). DOI:10.1242/jeb.02672. PMID 17170146. Arhivirano iz originala na datum 2014-02-23. Pristupljeno 2014-01-30. 
  • Warrant, E.; Bartsch, K.; Nther, C.G. (1999). „Physiological optics in the hummingbird hawkmoth: a compound eye without ommatidia”. Journal of Experimental Biology 202 (5). PMID 9929453. 
Ostalo
  • „Der "Kolibri" ist ein Schmetterling: Das Taubenschwänzchen”. agon-schwerte.de. Arhivirano iz originala na datum 21. siječnja 2014. 
  • „Macroglossum stellatarum Moro sphinx or Sphinx Hummingbird”. Amiens Fauna and Flora. Pristupljeno 21. siječnja 2014. 
  • „Humming-bird Hawk-moth”. Encylopedia of Life. Pristupljeno 24. siječnja 2013. 
  • „Taubenschwänzchen, Karpfenschwanz – Macroglossum stellatarum (Linnaeus, 1758)”. entomologie-stuttgart.de. Pristupljeno 23. siječnja 2014. 
  • „Rasprostranjenje hrvatske golupke Hemaris croatica (Esper, 1800) (Lepidoptera: Sphingidae) u Hrvatskoj”. Entomologia Croatica, Vol.15 No.1. 4. prosinca 2011. Pristupljeno 20. siječnja 2014. 
  • Melissa Mayntz. „Hummingbird Moths”. about.com. 
  • Wood, Pigneys (veljača 2013). „Wild Frontier Ecology: 10 year Management Plan”. Norfolk. Arhivirano iz originala na datum 2014-02-26. Pristupljeno 2014-01-24. 
  • „Macroglossum Scopoli, 1777, Introd. Hist. nat.: 414”. tpittaway.tripod.com. Pristupljeno 21. siječnja 2014. 
  • „Macroglossum Stellatarum (Linnaeus, 1758)”. tpittaway.tripod.com. Pristupljeno 21. siječnja 2014. 
  • „1984a Willowherb Hawk-moth Proserpinus proserpina”. ukmoths.org. Pristupljeno 20. siječnja 2014. 

Vanjske poveznice

Obične golupke na Wikimedijinoj ostavi
  • Fotografije obične golupke
  • Obične golupke na leptiri.net
  • Obične golupke na BBC Nature