Vanja Radauš

Vanja Radauš (Vinkovci, 29. april 1906 — Zagreb, 24. april 1975) bio je hrvatski i jugoslavenski umjetnik, vajar, slikar, pisac i partizanski borac. Jedan je od najznačajnijih protagonista hrvatske likovne umjetnosti 20. stoljeća.^[1]

Neki Radauševi spomenici posvećeni NOB uništeni su (uglavnom minirani) tokom rata u Hrvatskoj 1990-ih godina.

Ivan Vanja Radauš rođen je u Vinkovcima 1906. godine. Bio je jedno od petero djece oca Franje i majke Terezije (rođ. Andress). U rodnome gradu od 1913. do 1923. godine polazio je osnovnu školu, te gimnaziju koju nije završio. ^↓1 Studirao je kiparstvo na Akademiji, u Zagrebu, od 1924. do 1930. godine, gdje je i diplomirao.^[2]

Kiparstvo je diplomirao 1930. godine na zagrebačkoj Likovnoj akademiji kod Ivana Meštrovića. Nakon toga, otišao je u Pariz na jednogodišnje usavršavanje.^[3] Od povratka iz Pariza 1931. godine djelovao je kao slobodni umjetnik i počeo je izlagati na izložbama u zemlji i inozemstvu, a prvu samostalnu izložbu imao je 1939. godine u zagrebačkome salonu Ulrich. Od 1939. do 1943. godine bio je nastavnik na Obrtnoj školi u Zagrebu.^[3]

Od 1943. godine^[3] sudjelovao je u Narodnooslobodilačkom pokretu za vrijeme Drugoga svjetskog rata.^[2] Za vreme rata bio je izabran za člana Prezidijuma ZAVNOH-a (hrvatske partizanske vlade).^[4]

Bio je redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti od 1945. do 1969. godine.^[1] Od 1947. godine član je JAZU, a od 1950. godine je, kao majstor kiparstva, vodio svoju majstorsku radionicu za studente postdiplomce.^[1]

Vanja Radauš je na nagovor skladateljice Ivane Lang izradio kip Vatroslava Lisinskoga koji se i danas čuva u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu.

Godine 1975. počinio je samoubojstvo.^[5][6]

Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.^[7]

U prvome razdoblju (1932. – 1943.) stvarao je pod utjecajem Rodina, Bourdellea. Godine 1932. postao je članom grupe Zemlja i izlagao je na mnogim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Od 1936. godine radio je seriju crteža "Dance macabre", a 1937. godine dekalkomanije^[8] koje prethode hrvatskoj nefigurativnoj umjetnosti lirske orijentacije. Vanja Radauš 1950. godine izabran je, uz Vojina Bakića, Kostu Angelija Radovanija i Zorana Mušiča, i predstavljao je Jugoslaviju na Venecijanskom bijenalu.

Snažan pečat ostavio je svojim kiparskim ciklusima (Tifusari, 1956. – 1959., Panopticum croaticum, 1959. – 1961., Čovjek i kras, 1961. – 1963., Krvavi fašnik, 1966., Apstraktne forme, 1966. – 1968., Zatvori i logori, 1969., te Stupovi hrvatske kulture, 1969. – 1975.).^[1] Raspon Radauševa opusa proteže se od medalje do spomeničkih ostvarenja.^[1]

Neka od značajnijih Radauševih kiparskih dela su:

• „Spomenik ustanku“ (1950), Pula
• „Spomenik ustanku naroda Hrvatske“ (1950), Srb; ; uništen 1995, obnovljen 2010. godine
• „Petrica Kerempuh i galženjaki“ (1955), Zagreb i Donja Stubica
• „Spomenik žrtvama fašizma“ (1956), Jadovno
• Ciklus „Tifusari“ (1956-1959)
• Ciklus „Panopticum Croaticum“ (1959-1961)
• Spomenik „Bombaš” u Zemunu

Izdane su mu dve monografije u Zagrebu 1963. i 1965. godine.

Vanja Radauš za života objavio je dvije zbirke pjesama, Slavonijo zemljo plemenita iz 1969. godine i Kosilica vremena, objavljenu 1971. godine te poemu Requiem za tifusare, isto 1971. godine.^[9][10] Posmrtno je 2000. godine dr. Hrvojka Mihanović-Salopek priredila knjigu pjesama Buđenje snova, Radauševu donedavno nepoznatu rukopisnu poeziju nastalu od 1968. do 1974. godine.^[10][11][12] Njegov prozni opus, većinom, ostao je neobjavljen, a za života objavio je dva ulomka romana Let u bezdan i Vihori u virovima (1973.).^[10]

Nekoliko pjesama Vanje Radauša uglazbila je skladateljica Ivana Lang.^[13] Radaušev pjesnički opus bio je izvorom njezina trajnoga interesa potkraj pedesetih i na početku šezdesetih godina 20. stoljeća, te ona tada piše popijevku Slavonija, prvu na njegov tekst.^[14] Na njegove tekstove zatim sklada, 1965. godine, i popijevku Lisinskom (op. 65) te, 1970. godine, ciklus Bezimenoj (op. 75): "Da li se svjetovi gase", "Da li je ovo oblak u mojoj sobi", "Svejedno da li su pravci krivulje", "Prošla je godina", a 1974. godine popijevku Prosula se sunčina (op. 85).^[14][15]

• Mi pamtimo..., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1945.
• Slavonijo zemljo plemenita, (zbirka pjesama), izabrao i priredio Ivo Hergešić, Zora, Zagreb, 1969.
• 1. Znanstveni sabor Slavonije i Baranje, JAZU, Zagreb, 1970. (urednik)
• Arhitektonski spomenici Slavonije: tursko razdoblje, barok i klasicizam, Povijesni muzej Hrvatske-JAZU, Zagreb, 1971. (urednik)
• Kosilica vremena, (zbirka pjesama), Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.
• Requiem za tifusare, (poema), Vlastita naklada, Zagreb, 1971.^[9]
• Srednjovjekovni spomenici Slavonije, JAZU, Zagreb, 1973.
• Spomenici Slavonije iz razdoblja XVI do XIX stoljeća, JAZU, Zagreb, 1975.

Posmrtno

• Slavonijo, zemljo plemenita / Vanja Radauš, (prir. i pog. napisao Goran Rem), Privlačica, Vinkovci, 1994.
• Requiem za tifusare, (zbirka pjesama), 1994.
• Buđenje snova, (knjiga pjesama), Naklada Ljevak, Zagreb, 2000., (prir. dr. Hrvojka Mihanović-Salopek)

Za svoj rad primio je veći broj nagrada i priznanja i to nagrade Vlade FNRJ, Vlade NR Hrvatske, nagrade „Vladimir Nazor“ u Zagrebu, nagrada AVNOJ-a u Beogradu i ostale.

Neki Radauševi spomenici u Hrvatskoj, posvećeni palim borcima NOB-a i žrtvama fašizma, uništeni su 1990-ih godina:

• Spomenik ustanku naroda Hrvatske u Srbu; minirali ga pripadnici Hrvatske vojske nakon operacije „Oluja“, obnovljen 2010. godine
• Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma u Karlovcu; podignut je 1955. godine, a 1991. uništen miniranjem; skulpture su odnesene, a zid unakažen grafitima
• Spomenik borcima NOB-a u Korenici; srušili ga pripadnici Vojske Republike Srpske Krajine^[16]
• Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma u Odri Sisačkoj; podignut 1948, srušen 1991/92. godine; na njegovom mestu podignut krst s natpisom: Život položen za domovinu Hrvatsku je vječan. Spomen podižu: HDZ - mjesni odbor, HKUD „Hrvatsko srce“ i HNK „Zrinski“ Odra^[16]
• Spomenik narodnom heroju Jovanu Marinkoviću Ivi u Orahovici; podignut 1952. godine, srušen odlukom HDZ-ovske vlasti^[16]

Vanja Radauš na Wikimedijinoj ostavi