Majsko savetovanje CK KPJ
Majsko savetovanje Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije održano je početkom maja 1941. godine u Zagrebu[1], s ciljem da se KP Jugoslavije organizaciono prilagodi novim uslovima i da se utvrde zadaci KPJ u uslovima fašističke okupacije. Savetovanju su prisustvovali svi iz nacionalnih i pokrajinskih rukovodstava KPJ, osim iz Makedonije.[2][3]
Rad Savetovanja
Nakon što je sekretar KPJ, Josip Broz Tito, analizovao Aprilski rat i okupaciju Jugoslavije, ukazano je na izdajničku ulogu buržoazije i saradnju s okupatorom.[2] U analizi minulih događaja, bile su potvrđene ocene Pete zemaljske konferencije KPJ o dubokoj društveno-političkoj krizi sistema Kraljevine Jugoslavije, koja je i dovela do njezinog sloma u Aprilskom ratu. Bila je potvrđena ispravnost političke platforme KPJ, usvojene na toj konferenciji, koja je usmeravala komuniste u borbu za duboke preobražaje i za odbranu nezavisnosti zemlje. Ocenom situacije, potvrđeno je da će borba protiv okupatora ujedno da bude i borba za nacionalno i socijalno oslobođenje.[3]
Vodeći aktiv KPJ na Majskom savetovanju polazio je od uverenja da će Sovjetski Savez igrati presudnu ulogu u raspletu krize nastale imperijalističkim ratom, te da predstoji pretvaranje imperijalističkog u revolucionarni rat, odnosno u lanac proleterskih revolucija. Ugrađujući svoju koncepciju narodnooslobodilačke borbe u okvire takvih pretpostavki o putovima raspleta svetske krize nastale imperijalističkim ratom, Savetovanje je posebno naglasilo revolucionarne sadržaje te borbe, uključuijući rušenje imperijalizma i ostvarivanje zadataka socijalističke revolucije.[3]
Na savetovanju su dogovoreni sledeći zadaci KPJ:[2]
- okupljanje masa na najširoj osnovi u borbi protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača
- borba protiv raspirivanja nacionalne mržnje i bratoubilačkog rata
- učvršćenje i proširenje partijske organizacije i njeno jačanje uticaja na narod, na antifašističko raspoloženje i čuvanje jedinstva jugoslovenskih naroda
U zaključcima se posebno naglasilo da KPJ ne priznaje komadanje Jugoslavije i da stoga komunisti moraju da budu u Jugoslaviji pokretači i predvodnici Narodnooslobodilačke borbe.[4] S obzirom na specifičnosti u pojedinim zemljama i pokrajinama na Savetovanju su pobliže utvrđeni zadaci organizacijama u pojedinim zemljama i pokrajinama u vezi s pripremanjem i organizovanjem borbe protiv okupatora i domaćih saradnika. Posebno je pred komunističke partije Slovenije i Hrvatske postavljen zadatak da prošire aktivnost i na one delove svojih nacionalnih teritorija koje su posle 1918. ostale u sastavu Italije i Austrije.[5]
Na Savetovanju su utvrđeni zadaci i u pogledu vojnih priprema. Zaključeno je da se nastavi rad na prikupljanju oružja, stvaranju borbenih grupa, vojnoj obuci, organizaciji obaveštajne službe i ostalo. Odlučeno je da se pri svim partijskim rukovodstvima osivaju vojni komiteti po uzoru na Vojni komitet pri CK KPJ.[5]
Odmah posle Majskog savetovanja, Tito je prešao iz Zagreba u Beograd, gde je radi povoljnijih uslova za rad Centralnog komiteta KPJ premešteno njegovo sedište.[6]
Posledice
Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske je, u duhu Majskog savetovanja, koncem maja održao proširenu sednicu na kojoj je doneo zaključke o pripremama ustanka u Hrvatskoj.[4] U duhu stavova Savetovanja, osnivačke grupe slovenačkog Antiimperijalističkog fronta pristupile su stvaranju zajedničkih terenskih odbora, koji su okupljali antifašiste i sve ostale domoljubne snage.[6]
Zaključci i stavovi Majskog savetovanja dodatno su potakli rukovostva KPJ i SKOJ-a na provođenje priprema za borbu protiv okupatora i domaćih saradnika. Pri partijskim rukovodstcima osnovani su vojni komiteti ili komisije ili imenovani vojni poverenici, koji su radili na stvaranju i obučavanju udarnih i diverzantskih grupa i desetina, vršili izbor vojnih kadrova, organizovali prikupljanje oružja i santietskog materijala.[6]
Izvori
Literatura
- Istorija Saveza komunista Jugoslavije. „Izdavački centar Komunist“, „Narodna knjiga“, „Rad“, Beograd 1985. godina.
- Zagreb i Hrvatska u Titovo doba. „SABARH“, Zagreb 2004. godina.
- p
- r
- u
pokrajinske organizacije
konferencije, važni događaji)
- Kongres ujedinjenja (1919.)
- Vukovarski kongres (1920.)
- Obznana (1920.)
- Prva konferencija (1922.)
- Druga konferencija (1923.)
- Treća konferencija (1924.)
- Bečki kongres (1926.)
- Konferencija u Zagrebu (1928.)
- Drezdenski kongres (1928.)
- Četvrta konferencija (1934.)
- Aprilski plenum (1936.)
- Velika čistka (1937-39.)
- Peta konferencija (1940.)
- Majsko savetovanje (1941.)
- Sednica 4. jula (1941.)
- NOB (1941-45.)
- Informbiro (1948.)
- Peti kongres (1948.)
- Šesti kongres (1952.)
- Treći plenum CK (1954.)
- Sedmi kongres (1958.)
- Osmi kongres (1964.)
- Brionski plenum (1966.)
- Deveti kongres (1969.)
- 20. sednica Predsedništva (1971.)
- Deseti kongres (1974.)
- Jedanaesti kongres (1978.)
- Dvanaesti kongres (1982.)
- Trinaesti kongres (1986.)
- Četrnaesti (vanredni) kongres (1990.)
- Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista)
- Nezavisna radnička partija Jugoslavije
- Stranka radnog naroda
- Savez komunističke omladine Jugoslavije
- Savez socijalističke omladine Jugoslavije